Dobar dio tih priča pripovijedaju sinovi. Govore o očevima koji su im obilježili pa i uništili život jer su (obiteljski) nasilnici, pijandure, prevaranti, svodnici. Obitelji se raspadaju, majke zaljubljuju u druge muškarce koji se na tren učine boljom opcijom ili pak ostaju s nasilnicima cijeli život. Jedna od priča započinje rečenicom; ˝Recimo da imaš oca koji je puno mlađi od tebe.˝ Možete tek zamišljati što ti je takav otac u stanju prirediti. Većina tih očeva nije sposobna biti odraslom osobom i preuzeti odgovornost za obitelj i često su ti sinovi-pripovjedači zreliji od njih. Međutim, Grytten ne moralizira i ne osuđuje, njega zanima kako ispripovijedati priču. Tek zadnju priču pripovijeda otac dječaka s dijagnozom. Kakva je točno ne doznajemo, možemo naslutiti da se radi o nekom obliku autizma, a otac se s tim loše nosi.

     Nekoliko priča donosi nam kirurški preciznu sliku današnjeg norveškog društva. U njemu jeftini Poljaci i Litavke obavljaju poslove koje Norvežani ne žele raditi – peru aute, postavljaju pločice, pospremaju hotelske sobe, ali i oni se bune i žele bolje uvjete rada i organiziranje u sindikate. Krilatica ˝norveška kvaliteta, poljske cijene˝ više ne vrijedi. Zemlja je to u koju dolaze crni emigranti, a bande dječjih izbjeglica s Bliskog istoka operiraju po centru grada, lomi se između političke korektnosti i luđaka poput Breivika. Svu kompleksnost situacije izvrsno prikazuje priča ˝Točka vrenja˝ u kojoj je glavni junak na početku nasilni zaštitar koji dobiva otkaz zbog prekoračenja ovlasti i brutalnosti prema djetetu izbjeglici, dospijeva u sve medije, da bi pod kraj priče umalo postao herojem. Važnu ulogu u toj priči ima filmić koji je netko slučajno snimio mobitelom. Grytten je majstor obrata koji nas u ovim pričama zaskoče kad se najmanje nadamo. U kontekstu multikulturnih paradoksa treba svakako spomenuti i priču ˝Finnmark˝ s glavnim junakom koji sije smrt po zemlji. Jedna od njegovih misli jest: ˝Uskoro će biti zabranjeno podići norvešku zastavu jer onda si rasist, a to je najgore.˝

      Priče su to u kojima redovito navraćaju policajci, a filmići slučajno snimljeni mobitelom pokreću lavinu događaja pa onda i novinari kucaju na vrata glavnim junacima. Sjetimo se da je i Grytten počeo kao novinar.

     Ono što je još provodni motiv – svi se nekamo voze, najčešće u Volvu, statusnom simbolu prosperiteta i stabilnosti, ili čak u skupocjenim automobilima, tipa Corvette ili Alfa Romeo, (u zadnjoj priči ih je cijelo čudo jer je glavni junak profesionalni prevozitelj skupih automobila), voze se puno i često, ali nikamo ne stižu. Neizbježno mi pada napamet Road to Nowhere od Talking Heads kao soundtrack zbirke.

   Dugo već nisam neku proznu knjigu pročitala s takvim užitkom. Korona je zatvorila knjižare, ali ne i web shopove i poštu, pa naručite, nećete požaliti.

I na kraju taj nesretni čvor… Bez obzira na taj pad u kvaliteti, koji, kao što sam već rekao, nema težinu takvu da bi zasjenio sjajan prethodni dio, moja najveća zamjerka ovom romanu je što nije dao odgovor na pitanje odnosa Katarine i njene mame. Nema neke katarze, nema nekog objašnjenja, za gotovo sve odnose i događaje dani su razlozi i objašnjenja, ali odnos koji je glavni pokretač cijele priče, odnos Katarine i njene mame, ostao je nekako u dimu Katarininih cigareta, nejasnih obrisa, nepročišćen.

U svakom slučaju, većina romana je izvanredna, osvježavajuća, slojevita, progovara o mnogo stvari, o besmislu rata, o ljudima, o poziciji žene, o poziciji malih ljudi koji ne odlučuju o topovima ali postaju topovsko meso, o tajnama, o psihologiji, o obiteljskim odnosima, daje prikaz jednog vremena; reklo bi se, nema o čemu ne progovara.

4,75 / 5, bez razmišljanja preporučljivo štivo!

Roman je “kratka” fabula sâmog sebe i prilično ga je teško prepričati. Uglavnom, sinusoida života poigrava se sudbinama pripadnika nekoliko generacija obitelji Buendia, vukući za sobom priču o cijelom selu Macondo, od njegova nastanka do otužnog kraja, portretirajući jednu epizodu vremena, događaja i ljudi.

Sumanuto, mahnito, nemilosrdno propovijedanje obruši se na čitatelja od samog početka, kao kiša metaka mitraljeskih rafala nakon spuštanja prednje strane amfibijskog vozila u uvodnoj sceni iskrcavanja na Normandiju filma “Spašavanje vojnika Ryana”.

Nisam se niti snašao, a već sam bio hrčak u pomahnitalom kotaču pripovijedanja koji nema izbora nego trčati, trčati, trčati…; putnik koji prolazi kroz oluju pripovijedanja koja šiba imenima, događajima, vremenskim linijama, roditeljima, ljubavnicima, djecom, izletima u nadrealno…

Pod teškom paljbom pogubio sam se u svim silnim Joseima i Arcadijima i Aurelianima i djeci usvojenoj i pravoj i likovima koji postanu sam svoj djed…

Međutim, u razigrano se pripovijedanje od polovice knjige uvukla sjeta usporavajući ritam pripovijedanja, a crv raspadanja počeo je taliti prpošnu silovitost u nostalgiju koja se razlila po stranicama proganjajući preostale pripadnike obitelji Buendia, pritiješnjujući ih uza zidove neumitne sudbine, dozvoljavajući tek poneki tračak optimizma koji nije ništa drugo doli bljesak meteora koji izgara u atmosferi i nestaje zauvijek. Taj gotovo sinestetički osjet propadanja uvuče se pod kožu gotovo kao neizbrisivi miris baruta u leš jednog od Jose Arcadia…

Marquez je neosporni majstor pripovijedanja koje je apsolutna zvijezda romana, ali i pronicljiv poznavatelj ljudi i ljudske prirode. Ne jedanput sam zastao i promumljao značajni “hm” uz pogled u daljinu… Samo jedan citat: “Mučaljiv, tih, neosjetljiv na svježi dašak životnosti od kojeg je treperila kuća, pukovnik je Aureliano Buendia teško prihvatio da tajna valjane starosti nije ništa drugo nego častan savez sa samoćom.”. Realistični stil pisanja isprepleten je s elementima nadrealnog koji imaju jednaku težinu kao i realistični elementi u gradnji priče i nije niti čudo da se stil naziva “magijski realizam”.

S obzirom na kompleksnost i početni šok pripovjednim bombardiranjem, mislim da bi knjigu trebalo pročitati dvaput. Uostalom, jedan lik iz jednog romana (namjerno pišem tako jer se ne mogu sjetiti gdje sam to pročitao…) kaže da knjige treba čitati dvaput ili ih uopće ne treba čitati. Ovu svakako vrijedi pročitati (barem) dvaput…

Roman se bavi Mortenom Pedersenom Falckom, svećenikom koji u svojoj dubini to zapravo nije, liječnikom koji želi biti, ali to nikad nije postao, čovjekom koji ne zna što zapravo želi od svog života i pušta da ga struja nosi tek uz povremeno batrganje kad voda uznapreduje do nosa. Kroz njegova prostorna i misaona lutanja upoznajemo Dansku i Grenland s kraja 18. i početka 19. stoljeća, ljude i zemlju, uvjete u kojima se živjelo, međuljudske odnose koji su vladali, razlike “civiliziranih” Danaca i grenlandskih “divljaka”, neelastični sudar (protestanskog) kršćanstva i nativne religije domorodaca. Priča je surova, uvjeti života su surovi, opisi su plastični, surovi i sirovi, sve je prepuno tjelesnih i inih izlučevina, mirisa i okusa… Život dolazi i odlazi, ljudi postoje i odjednom ih nema, djeca se rađaju i umiru kao na pokretnoj traci… Strašan život, meni teško zamislivo da je tako bilo ne tako davno… Depresivno…

Stil pisanja je specifičan, sličan onom Fredrika Backmanna, s jednostavnim rečenicama, ponekad telegrafskim, koje, jednostavnosti unatoč, izvrsno opisuju sve što pisac želi izreći. Međutim, kad to želi, zna isporučiti i bogatije rečenice koje se vrlo lijepo ističu u tom jednostavnom okruženju i daju naslutiti da je i sam stil pisanja u službi prikaza škrtih i surovih uvjeta koji vladaju u prostoru i vremenu kojim kroče junaci ovog romana. Autor je izvrstan pripovjedač, s lakoćom uvlači čitatelja u priču i do kraja ga drži u zanimanju za likove. Izvanredno oslikava atmosferu, još osjećam tu maglu u kostima i uši kako skakuću po madracu, koloplet vonjeva i ekskremenata.

Ono što mi se nikako nije svidjelo su eksplicitni opisi seksualnih susreta. Nije to erotski roman, potpuno mi je nepotrebno to seksualno detaljiziranje. Nisam dobio dojam da je djelo išta dobilo tim opisima. Naprotiv.

Ne mogu osporiti autorovu sposobnost da plastično dočara mučne scene nasilja, suludost tiranskih postupaka, potpunu lišenost suosjećanja za sudbine „malih“ ljudi, bjesomučnu i patološku opsjednutost vlašću te paranoju želje za ostankom na istoj, zaluđenost ljudi vladarima te besciljnost i grozomoran život pod tiranskim režimima, ali, nažalost, to su bljeskovi koje brzo pokrije gusti oblak literarnog iživljavanja koje počesto izgleda kao da je sâmo sebi svrha, pretenciozno kao i sâm taj tiranin kojeg opisuje, potpisujući time sebi presudu kojom obično završavaju tiranski režimi. Onako kako to oni najmanje žele.

Čitajući knjigu, pitao sam se kakav će mi se osjećaj iskristalizirati na kraju, nakon svih tih više ili manje suludih jezičnih i izraznih akrobacija… Osjećaj da autora više ne shvaćam ozbiljno i da me više nije briga što želi reći… A mislim da je to najmanje što jedan pisac želi.

Što se samog stila pisanja tiče, Marquez je ovdje sjajan u opisima emocionalnih stanja likova, a pogotovo fotografijama života u Kolumbiji, izraz mu je bogat, rečenica mnogo jasnija nego u „Patrijarhovoj jeseni“, na ponekim mjestima izrazito duhovit i pronicljiv.

Na kraju, dojma sam da je roman anti-oda ljubavi, a da muško-ženski odnosi nisu ništa drugo doli bordel u kojem svi plaćaju svima, samo što je valuta različita.

Pročitao sam roman u jednom dahu. Oduševila me lakoća pripovijedanja, elegantno skakutanje između pozicija pripovjedača, potpuno logično, razumno i razumljivo, dajući samom pripovijedanju razigranu notu i razbijajući potencijalnu monotoniju, čineći to nenametljivo i prirodno. Jezik je razigran, rečenica odiše nepretencioznim bogatstvom, katkad zna biti i dugačka, ali nipošto nije zamorna i ne odaje osjećaj da je pisac jednostavno želio napisati najdulju rečenicu koja je ikad napisana. Mjestimice se pripovjedač obraća direktno čitatelju, čineći tako čitanje intimnijim, no ne čini to na nametljiv način.

Roman pripada razdoblju romantizma, ali nipošto nije naporan i dosadan u smislu beskrajnog umiranja u ljepoti prirode i sladunjavih izljeva neuzvraćene vječne ljubavi koja vjerojatno ne bi niti željela biti uzvraćena jer bi joj se oduzela daljnja mogućnost cviljenja i cendranja. U romanu ima i opisa prirode i ljubavi, ali u potpuno razumnoj mjeri i u službi priče. Osim prirode i ljubavi, ima tu i života u Rusiji onoga doba, odnosa aristokracije i građanskog puka, prikaza onih najsiromašnijih i “najdivljijih” slojeva društva, ali ono u čemu je ovaj roman ipak najdojmljiviji su portreti likova, s naglaskom na psihološke portrete koji su minucioznom vještinom i kirurškom preciznošću dočarali glavne i najupečatljivije osobine likova. S obzirom na to da ga je Ljermontov završio kad je imao tek 25 godina, čini mi se da to svjedoči sjajnoj njegovoj emocionalnoj inteligenciji i sposobnosti psihoanalize. Ima i sjajnih razmišljanja o ljudskoj prirodi i životu uopće i moram priznati da je ovo jedan od intelektualno najjačih romana koje sam pročitao. Moram priznati da nisam znao ništa o Ljermontovljevom životu i da sam čitajući mislio kako je čovjek sigurno napisao ovo djelo sa šezdesetak godina. Nemalo sam se iznenadio kad sam pročitao da je umro s 27 godina. Razmišljanja koja isijavaju iz djela vrlo su zrela i lako prispodobiva i više nego dvostruko starijoj osobi. Sam roman ima 140-ak stranica, nije prevelik, ali je zaokružen i ne gubi se u besmislenostima dajući jasan dokaz da se veličina književnog djela ne mjeri brojem stranica te da se mnogo toga pametnoga može reći u relativno malo riječi. Počesto pametni ljudi zapadnu u zamku pretjerivanja u pričanju i onda se sve što pametno imaju za reći razvodni do te mjere da slušatelju ili čitatelju postanu zamorni. S ovim djelom to definitivno nije slučaj.

Uopće se niti ne trudim sakriti oduševljenje „Junakom našeg doba“ i mislim da ću istražiti Ljermontov (nažalost prekratki) opus. E sad, bih li isto mislio i u srednjoj školi, nikad neću saznati…

Početak je bio iznenađenje. Šok i vjeverica. Dobro, nevjerica. Što je to, roman struje svijesti, autor na drogama, želim i ja te droge, očito su odlične… Promjene lica pripovijedanja u istoj rečenici, skakanje između likova, vremena, mjesta, dijalozi s figuricama, nepostojanje upravnog govora u rečenici, nejasnoća tko se kome obraća, priličan broj likova i radnji… Nakon nekog vremena sam se priviknuo na tako (meni) sulud izričaj, međutim, isti mi se nije nimalo svidio, naprotiv, dobio sam dojam da je sâm sebi svrha, isforsiran, s namjerom da bude drukčiji samo poradi “drukčijosti” sâme. A to nikad nisam volio… Nije nešto odlično samo zato što je drukčije… No, u tim “suludostima” bilo je i briljantnih trenutaka, npr. dijalog u kojem se inkvizitor pretvara u SS-ovca i obratno, no to je već dublje u knjizi. Razgovore s figuricama sam prihvatio, čak su mi poslije postali i vrlo simpatični.

Sredina knjige, recimo to tako, mi je sjajna, polako razne priče počinju dobivati smisao, povezivati se, ispreplitati, tako da vidimo taj efekt leptira, možemo ga osjetiti, povezanost generacija, nematerijalno naslijeđe, razvoj prijateljstva, misli o zlu, iskupljenju, utjecaju odgoja na formiranje osobnosti (iako  osobno mislim da tu ima mnogo više od toga da su djeca kopije roditelja (Felix je „znao“ kakav će Adriá biti, ono pismo koje mu je otac ostavio), ali utjecaj zacijelo postoji. Tu su na nekoliko mjesta genijalne dosjetke „kad je zemlja ponovo postala ravna“, koje su mi neizrecivo vrhunski detalji. Također, izvanredna mi je misao kad ubojica razgovara s doktorom Mussom i pita ga kako je mogao derati kožu djeci, ovaj odgovara da nije bio čovjek, na što ga ubojica onda upita kako se može pokajati onaj tko nije čovjek. Dakle, u tom srednjem dijelu knjige sam osjetio tu briljantnost kojoj sam se nadao.

Zadnji dio knjige, nekih 150-ak stranica, bez obzira na onaj početni šok, bio mi je najgori dio knjige, dosadan, bez duše, baš kako je Adriá opisivao Bernatovu književnost. Zapravo, pred kraj knjige sam baš bio isfrustriran knjigom, samo je želio pročitati do kraja. Izgubio sam potpuno interes za likove, nije me uopće bilo briga što će se s njima dogoditi, jednostavno je sve postalo previše zamorno, sve se razvodnilo, kao da je i sâm autor izgubio momentum. Potpuno nepotrebna sprega Sare i Gertrude te Adrie i Sandrea. Potpuno nejasno što je želio reći onim pustim nabrajanjem literature koju Max ima o vinu i vinarstvu. Takve stvari su mi ubile knjigu. Zašto? Čemu? Da dobije na broju stranica? To mi je teško za prihvatiti… Završetak sâm mi je slab i neuvjerljiv, Adria je ili umro ili mu je um umro. Možda je time autor želio reći da je čovjek mrtav kad mu um prestane biti funkcionalan, želeći možda postaviti pitanje eutanazije (ako baš želim tražiti dublje značenje u takvom završetku) povezujući to s time da ga je Sara molila da ju eutanazira, a on je na kraju pristao, iako to nije izvršio.

Općenito su mi dobre strane povezivanje tih priča, u početku nepovezanih, te polagano tkanje (kako je to lijepo jedna prijateljica izrazila) iz različitih smjerova, lakoća pripovijedanja, briljantne dosjetke, prelaženje u prošlost ili drugu radnju kako bi se nešto objasnilo (npr. odgovor na pitanje iz dijaloga u sadašnjosti prelazi u prošlost i opisuje događaj koji odgovara na to pitanje), teme koje otvara (pitanje, bolje rečeno, otajstvo zla, problem, odnosno, mogućnost otkupljenja, povezanost generacija, ljudi, vremena i događaja. Također, autor je sposoban, kad to poželi, u vrlo malo toga izreći tako mnogo i pobuditi snažne emocije. Mene je tako duboko pogodio u vrlo kratkoj epizodi s lijepom Amani. Mnogo je toga stalo u svega nekoliko stranica. Upravo je šteta što je ta epizoda iznimka.

Od negativnih stvari, već sam spomenuo taj stil pisanja, koji meni, očigledno, nije „sjeo“. Nekome je upravo to fantastično, eto, ali mene je cijelo vrijeme nekako odbijalo i išlo mi na živce jer je mjestimice sâma priča vrlo nejasna. Ne mislim da autor mora baš sve nacrtati, ali ne mislim niti da sve što nije jasno treba objasniti autorovom slobodom i njegovim „ostavljanjem da mi zaključujemo“. Veliki nedostatak mi je ljubavna priča Adrie i Sare, koja mi djeluje jako površno i plitko. Oni se, eto, vole, ne pričaju ni o kakvim ozbiljnim temama, što god ju Adriá pita, ona ne želi odgovoriti jer je sve zabranjena zona, nema upoznavanja s roditeljima, on šonjo sve trpi, onda ona ode samo tako, dozvoli da joj roditelji „napune glavu“, možeš misliti velike ljubavi u kojoj jedna strana ne bi drugu barem suočila s „optužbama“ i dala joj priliku da se „obrani“, nego naprasno otišla bez riječi. S tim da su imali oko 20 godina, a ne 14. Poslije se ona, eto, pojavi, sve je super, ali i dalje se ne smije ni o čemu pričati, glavno da on nju „ima“. I onda opet ode, ovaj put zbog šugave violine (znam, sad će netko reći „nije stvar u violini“, svejedno). On cijelo vrijeme cvili za Sarom, kao kakav Werther, ona rida s druge strane, ma daj… Ne mogu to probaviti. S tim da trebam reći da mi i dalje nije jasno je li ono pismo u kojem on nju naziva „šugavom (ili kakvom već, ne sjećam se trenutno) Židovkom“ uopće postojalo, ili je sve krivo to što je Adriin otac uništio život nekom članu njene obitelji. Koje god bilo od toga, jednako mi je neuvjerljivo i jadno. Prikaz Adrie koji ima Alzheimerovu bolest i Sare u njenom tetraplegičnom stanju me nije dodirnuo na emocionalnoj razini, iako uviđam ironiju sudbine što se tiče Adrie. Mozak koji je govorio xy jezika i što sve nije, više ne zna ni gdje ga svrbi ni gdje da spava… Ali to sam već spomenuo, to je u zadnjem dijelu knjige koji sam samo nastojao preživjeti. Ironija, ali puno ozbiljnija, je i to što se, u mom slučaju, Cabréovim likovima dogodilo isto što i Bernatovim kod Adrie: nije me bilo briga što će s njima biti…

Zaključak: izvanredno zamišljeno djelo, sa strahovito puno potencijala, s intrigantnim temama, na dijelovima briljantno, osebujnog stila s dijelom kojeg sam se uspio pomiriti, iako se ne mogu oteti dojmu da je sâm sebi svrha, no ne tako dobro izvedeno, s nekoliko ozbiljnih propusta. Imam osjećaj da bi bilo mnogo bolje s nekoliko likova i 200 stranica manje. Kao da je autor ipak uzeo malo prevelik zalogaj. Nekad je manje ipak više. Znam da sam naveo puno više nedostataka nego dobrih strana, iako to zapravo nije tako, ali su mi jednostavno ti nedostaci, kao kakav zli kvasac, uništili cijeli doživljaj. Frustrirajuće. Confiteor..

Izuzetna lakoća pripovijedanja, na mjestima prožeta dubokim mislima koje zahtijevaju zaustavljanje i čitanje i po nekoliko puta, provlači se kroz cijelu knjigu, ne posustajući, sve do samog kraja, koji, ipak to moram reći, “i nije nešto”. Imam osjećaj kao da je kraj trebao biti šlag na tortu, ali je bio napravljen od instant šlag pjene s vodom, a ne od slatkog tučenog vrhnja. Jest šlag, ali nije najbolji što može biti. I to mi je jedina ozbiljna zamjerka. Ali, moguće je i da sa mnom nešto ne valja, nije prvi put da imam problem sa završetkom knjige.

Već spomenutom lakoćom pripovijedanja, koja je mjestimično i prelaka pa pripovjedač zaluta u odveć zamršene rukavce pripovjedačke tekućice, iznesene su svevremenske i teške teme, iznesen problem granica do kojih se može ići u borbi za istinu (vlastitu???), kao i univerzalna pitanja što je istina, kako spoznati određene stvari, odnos vjere i razuma, problem samozvanog “pravedništva”, počestu besmislenost intelektualnih akrobacija koje rezultiraju stradavanjem nedužnih…

Vrhunac knjige mi je inkvizicijsko ispitivanje Remigia koje pokazuje svu dekadentnost i promašenost elementarnog, izvornog poslanja samouvjerenog inkvizitora koji se udaljio od postulata svoje vjere mnogo više negoli oni kojima je sudio. Izvrsno je vidljivo kolika je opasnost koncentracije moći i nedodirljivosti koje mogu biti predane ljudima. Nažalost, previše puta viđeno u ljudskoj povijesti…

U svakom slučaju, preporučljivo štivo koje kombinira detektivski roman s plastičnim (iako ne mogu tvrditi istinitim) prikazom jednog razdoblja povijesti, prožeto univerzalnim pitanjima koja istinoljubivog istinotražitelja teško mogu ostaviti ravnodušnim.

I za kraj, odmah sam pogledao i film. Znam da su ekranizacije obično grozne onima koji su pročitali knjigu, ali ovaj film je bio masakr. Gluplji film odavno nisam gledao, ne znam što je to Seanu Conneryju trebalo. Gluma drvena kao hrvatski film devedesetih, a radnja nepostojeća. Da nisam čitao knjigu ne bih imao pojma o čemu se radi. „The Book Thief“ film je, iako nekoliko razina ispod knjige, barem bio slikovnica, ovo je bilo dva sata uzalud potrošenog vremena, čisti horor (ne žanr). Uglavnom, bolje je uzeti knjigu nego gledati film.

Ali i Amirova djela utjecana su postupcima njegovog oca, postupcima i očekivanjima okoline iz čega proizlazi međusobna ovisnost sviju i utjecaja sviju na sve, a iz čega opet proizlazi izniman značaj koji svaka osoba ima, ako se ikada zapitamo imamo li ikakvog utjecaja na svijet oko sebe. Osim ove temeljne misli koja se provlači knjigom, kroz priču o prijateljstvu, obitelji, časti, razlikama, krivnji i iskupljenju pisac opisuje Afganistan prije uplitanja svjetskih policajaca i nakon njih, kulminaciju ludila dolaskom talibana na vlast, opisuje njihovu kulturu, običaje i svakodnevni život približavajući čitatelju taj dio svijeta.

Vrlo promišljeno, dobro strukturirano i zaokruženo djelo koje doista nije teško za preporučiti.