“Trebamo se boriti za uključiviji i ravnopravniji svijet: svijet u kojem nitko ne zaostaje. Nikada nije bilo jasnije da svi mi moramo igrati ulogu kako bismo ostvarili promjene. Svatko može napraviti razliku.” To je u središtu UNHCR-ove kampanje za Svjetski dan izbjeglica. Ove godine treba podsjetiti svijet da svi, uključujući izbjeglice, mogu dati svoj doprinos društvu i svakoj akciji u nastojanju da stvori pravedniji, uključiviji i jednaki svijet.

Svake minute 20 ljudi ostavlja sve iza sebe kako bi izbjegli rat, progon ili teror. Postoji nekoliko vrsta prisilno raseljenih osoba: IZBJEGLICE ( osoba koja je pobjegla iz svog doma i zemlje zbog “dobro utemeljenog straha od progona zbog svoje rase, religije, nacionalnosti, članstva u određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja”, prema Ujedinjenim narodima Konvencija o izbjeglicama iz 1951. godine. Mnogi izbjeglice nalaze se u egzilu kako bi izbjegli posljedice prirodnih katastrofa ili katastrofa koje su stvorili ljudi). TRAŽIOCI AZILA – kažu da su izbjeglice i napustili su svoje domove kao izbjeglice, ali njihov zahtjev za izbjegličkim statusom još nije konačno procijenjen u zemlji u koju su izbjegli), INTERNO RASELJENE OSOBE – ljudi koji nisu prešli međunarodnu granicu, ali su se preselili u drugačiju regiju od one koju zovu domom u svojoj zemlji, OSOBE BEZ DRŽAVLJANSTVA( nemaju priznato državljanstvo i ne pripadaju nijednoj zemlji. Situacije bez državljanstva obično su izazvane diskriminacijom određenih skupina. Njihov nedostatak identifikacije – potvrda o državljanstvu – može ih isključiti iz pristupa važnim državnim službama, uključujući zdravstvo, obrazovanje ili zaposlenje) POVRATNICI (bivše izbjeglice koje se nakon vremena u egzilu vraćaju u svoje zemlje ili regije podrijetla. Povratnicima je potrebna stalna podrška i pomoć u reintegraciji kako bi se osiguralo obnova njihovog života kod kuće).

Izbjeglice spadaju u najugroženije ljude na svijetu. Konvencija o izbjeglicama iz 1951. i njezin Protokol iz 1967. pomažu ih u zaštiti. Oni su jedini globalni pravni instrumenti koji izričito pokrivaju najvažnije aspekte života izbjeglica. Prema njihovim odredbama, izbjeglice zaslužuju, barem, iste standarde postupanja s drugim stranim državljanima u određenoj zemlji i, u mnogim slučajevima, isti tretman kao i državljani.

Konvencija iz 1951. godine sadrži brojna prava i također naglašava obveze izbjeglica prema zemlji domaćinu. Kamen temeljac Konvencije iz 1951. je načelo zabrane protjerivanja. Prema ovom principu, izbjeglica se ne smije vraćati u zemlju u kojoj se suočava s ozbiljnim prijetnjama svom životu ili slobodi. Izbjeglice za koje se razumno može smatrati da ugrožavaju sigurnost zemlje ili su osuđene za posebno teško kazneno djelo ne mogu se zaštititi i smatraju se opasnošću za zajednicu.

Prava sadržana u Konvenciji iz 1951. uključuju:

Pravo da ne bude protjerano, osim pod određenim, strogo definiranim uvjetima;
Pravo da se ne kažnjava zbog ilegalnog ulaska na teritorij države ugovornice;
Pravo na rad;
Pravo na stanovanje;
Pravo na obrazovanje;
Pravo na javnu pomoć i pomoć;
Pravo na slobodu religije;
Pravo na pristup sudovima;
Pravo na slobodu kretanja unutar teritorija;
Pravo na izdavanje identiteta i putnih isprava.
Neka osnovna prava, uključujući pravo na zaštitu od vraćanja, odnose se na sve izbjeglice. Izbjeglica ima pravo na druga prava što duže ostaju u zemlji domaćinu, što se temelji na priznanju da što duže ostaju izbjeglice, to im je potrebno više prava.